Hrvatska će između dva zla, s MMF-om za vratom i onoga bez njega, morati odabrati manje. Ako ne prije lokalnih izbora, a ono poslije njih, ne bude li prekasno - Ova je godina u najvećoj mjeri određena i bit će vrlo teška, ustvrdio je nedavno izvršni direktor Međunarodnog monetarnog fonda Strauss-Kahn. Unatoč tome, ocijenio je, nije kasno za pomoć zemljama pogođenima krizom, osobito onima najsiromašnijima. Budući da je zahtjeva mnogo, Fondu su utrostručena sredstva za te namjene, pa će u buduće moći plasirati ukupno 750 milijuna eura. Dakako, uz uvjetovane savjete koji nužno prate njegove financijske, pa čak i samo pokroviteljske gospodarske intervencije.

Uljepšavanje stvarnosti
I dok su MMF i 20 najrazvijenijih zemalja, okupljenih na londonskom samitu, pokušavali odgonetnuti kako svijet spasiti od posljedica krize u koju su ga uvalili, hrvatsko je čelništvo slavilo dvije pobjede. Prva je i najveća bila motivirana primanjem Hrvatske u NATO, odnosno svojevrsnim jamstvom da više neće morati strahovati od nečije agresije. Druga je dobivena na domaćemu terenu, a vezana je uz državni proračun i uz činjenicu da je njegov rebalans, inače politički nadasve osjetljiv potez, prošao bez velike štete po vladajuću stranku. Naime, ustrašeni krizom, mogućnošću urušavanja državnih financija, pa i nedostatkom boljih rješenja, i oporbenjaci i sindikalci pružali su otpor jedva na razini spašavanja političkog obraza. Pritom činjenica da je 2009. “u najvećoj mjeri određena“, da je gospodarski determinirana onim što je učinjeno i što je propušteno, ni oporbu ni kreatore naše ekonomske politike nije previše uznemirila. Osobito ove druge. Manirom birokratizirane administracije dobro su uvježbali uljepšavanje stvarnosti, a odgađanje teških odluka hranili tezama kako za sve ima vremena.

Slamka spasa ili kupovanje vremena
No, strani vjerovnici nemaju mnogo razumijevanja za manevre siromašnih dužnika, a i MMF je, pod etiketom uobičajenih godišnjih informacija, dobrano zavirio u hrvatski lonac. Znajući za to domaća se Vlada ponečega morala odreći. Prije svega iluzije da će još dugo moći prikrivati sve veći nerazmjer između proračunskih prihoda i rashoda. Poslije mnogo nećkanja predložila je rebalans, utemeljen na optimističnoj računici kako će sve biti u redu smanje li se rashodi sa 126,99 milijardi na 121,58 milijardi kuna. Istodobno je smanjenje prihoda procijenjeno na 8 milijardi. No, kako proizvodnja pada i nezaposlenost raste, a u zlatonosnom turizmu sve glasnije pitaju tko će njega ove godine spasiti, ni najveći optimisti ne vjeruju da bi ušteda od 5,4 milijarde kuna mogla zakrpati proračunske rupe. Bit će dobro bude li dovoljno uvjerljiva za dosadašnje i potencijalne hrvatske vjerovnike, da ne posumnjaju u stabilnost domaćih financija i u kreditni rejting zemlje.

Kako bi se, potkraj travnja ili početkom svibnja, na stranom tržištu moglo priskrbiti novi, toliko potreban kapital. Ove nam godine, naime, dospijeva otplata približno 12 milijardi eura glavnice i kamata. Oko šestina tog iznosa teret je države, koji ona kani olakšati izdavanjem euroobveznica. Banke pak i domaća poduzeća su još u siječnju nekako uspijevali pribaviti potrebni kapital na svjetskom financijskom tržištu. Kako će biti dalje, nitko se ne usuđuje ozbiljnije prognozirati. Ali su zato poslodavci, čini se, sve skloniji ideji da bi Hrvatska trebala potražiti pomoć Međunarodnog monetarnog fonda.

Od zla manje
No, kad je riječ o aranžmanu s MMF-om, u Hrvatskoj su mišljenja podijeljena. Još su, naime, svježe privatizacije pod njegovim diktatom, neselektivno rezanje potrošnje, ustrajanje na mjerama koje u specifičnim hrvatskim uvjetima nisu obećavale dobro. Stoga i domaće vlasti, unatoč gotovo izvjesnoj financijskoj pomoći od MMF-a, pa i boljem rejtingu u svijetu stranog kapitala, nisu oduševljene mogućnošću da im fond ponovno kroji pravila igre. Unatoč obećanjima kako bi ovaj put brinuo i za fiskalnu stabilnost zemlje, da bi bio fleksibilniji i velikodušniji u financijskoj potpori, pa i manje rigorozan u postavljanju nekih uvjeta. I sve to uglavnom zbog straha da bi urušavanje prezaduženih gospodarstava poput hrvatskoga moglo, novim valom krize, zapljusnuti njihove zapadne vjerovnike.

U svakom slučaju Hrvatska će između dva zla, s MMF-om za vratom i onoga bez njega, morati odabrati manje. Ako ne prije lokalnih izbora, što Vlada, kao uostalom i mnoge druge nepopularne poteze, nastoji izbjeći po svaku cijenu, a ono poslije njih. Ne bude li prekasno.

Piše: Mirjana Popović
mjesečnik EUkonomist
www.eukonomist.com
Ekonomska (s)kretanja, 4 2009.