Prvi je svibanj prije pet godina bio topao, miran dan širom Europe, najsvečaniji na irskoj tratini. Predsjedavajuća je zemlja, i sama svojevrsno ekonomsko i socijalno čudo nakon što se od fenjeraša pri ulasku u EU pretvorila u lidera na ljestvici bogatstva, bila potvrda da se članstvo isplati. Nove su zemlje prešle prag nakon teških godina priprema tijekom kojih im je - ne baš u njihovu dugoročnu korist, ali na dobrobit cijele zajednice - ponekad gledano kroz prste. Pokatkad ih se sitno ucjenjivalo ili postavljalo ekscentrične zahtjeve, počesto ih se požurivalo, a i one su same nerijetko zbog brzine žrtvovale kvalitetu ispregovaranog jer je u utrci desetorice postalo pitanje časti tko će prvi zatvoriti poljoprivredu. Čitav je proces gurala toliko moćna politička volja da je njena silina kroz iglenu ušicu protjerala Bugarsku i Rumunjsku. Stvorena je klasična situacija u kojoj su svi pobjednici, čak i uz objektivno sitne gubitke - socijalni stresovi tranzicije. Tržište od gotovo pola milijarde ljudi profunkcioniralo je bez glasnije škripe, odluke su se donosile ponekad sporovozno ako baš nije bila žurba pa je ostajalo prostora za manevriranje. Onda je došla gospodarska kriza i pomela sve dobre vibracije. Proširenje je zaboravljeno. Čak je i peta obljetnica zaista povijesnog čina reunifikacije Europe minula bez fanfara. U vremenima sustavnog gospodarskog sažimanja s godinom koja će cijela biti školski obrazac one biblijske mršave krave, s Ciprom kao jedinom od 27 članica u kojoj će se i u gospodarski mračnoj 2009. dogoditi rast, zaista nije bilo prostora za slavlja.

Naslovnice preferiraju potrese
Proširenje je ostalo nemili uspjeh EU. Nije ga prodala ni iscrpna analiza svih aspekata mijena kroz koje je prošla Europa. Možda je problem što naslovnice preferiraju glavobolje i potrese a ne uspješnice, urednici će se slažući ponudu uvijek opredijeliti za estonskog korumpiranog ministra umjesto za članstvo Slovačke u eurozoni. Pobjede su povlastica sportskih rubrika i predizbornih kampanja. Nastavak proširenja, bez katalizatora političke volje i s bremenom loših iskustava prošlog, neizvjestan je. Zahvaljujući parcijalnim interesima na svim stranama - za Hrvatsku to je natezanje s Haagom zbog čega je EK dobila dovoljno vremena da izmisli strože preudvjete, čekanje postizbornog razdoblja za reforme koje su se trebale dogoditi ranije, skandalozna blokada Slovenije... - povjerenik za proširenje na kraju svog mandata ostat će praznih ruku, bez rezutata.

Konsolidacija, uvjetovanost, komunikacija
Jer, ovome dosad učinjenom nisu pomogla ni tri čarobna C (konsolidacija, uvjetovanost, komunikacija) Rehnove formule za uspješno kompletiranje povjereničkog mu mandata - EU jest konsolidirala svoja obećanja, ali to ne koristi kad u igru upadne meja. EU je također postavila uvjete, i to je dobro jer će u nju ući bolje pripremljene članice, no uvjeti su rastezljiv pojam i nije baš da se napredak zavređuje vlastitim zaslugama. Konačno, komunikacija - sama EK vodi tako šepavu kampanju informiranja da se baš nije čula gromoglasna hvala uspjeha proširenja. Ova će godina biti godina uspjeha, zadnjih tjedana, baš oko jubileja, tvrdi optimistički povjerenik, ističući pet točaka plana nastavka procesa, a koje su po njemu ostvarene. Prvo, pristupni proces Hrvatske ulazi u završnu fazu. Točno, ali je godinu dana zaleđen zbog tvrdoglavog ustrajanja Zagreba na međunarodnom pravu umjesto na susjedskom grabežu, sve uz nesposobnost ili nevoljkost, ili oboje, ostalih članica da to nasilje prekinu. Pregovori su u četvrtoj godini. Vječnost.

Šepava EU
Rezultat je dakle polovičan - ili je uspjeh da rezultata uopće ima. Bit će zanimljivo pratiti hoće li istu bilateralnu torturu prolaziti Island kad se u pregovorima dođe do ribarstva, hoće li dići ruke od pregovora slijedeći Grenland koji se iz istog razloga iz zajednice odmetnuo prije skoro tri desetljeća. Drugo, ostale zemlje regije imat će Sporazume o stabilizaciji i pridruživanju. Još nemaju. Nemaju ni vize. Treće, Turska će čvrsto biti na europskom putu. Pitanje: je li? Četvrto, sređen je status Kosova. Nepotvrđena istina, Kosovo nisu priznale ni sve članice EU. Peto, Cipar će biti ujedinjen. Možda, još nije, do kraja godine, a to je šest i pol mjeseci. Grci pak blokiraju Makedoniju zbog imena. Ovim su zemlje EU, ali i čekaonica, koordiniranim naporima u korist obostrane štete uskratili preostalim kandidatima odnosno sami sebi robustan, 1,5-postotni rast zaposlenosti godišnje, utrostručenje trgovinske razmjene, godišnji rast BDP-a ubrzan do tri 3 posto preko očekivanoga samo radi članstva. Takvu je logiku sadašnji ministar vanjskih poslova Švedske, istina za neke druge situacije, slikovito opisivao kao “upucavanje u vlastitu nogu“. Možda je i to među razlozima zašto ovog trenutka ta velika zajednica, registrirajući ali ne i slaveći pet godina proširenja, zaista - šepa.  

Piše: Lada Stipić-Niseteo, dopisnica Privrednog vjesnika iz Bruxellesa
mjesečnik EUkonomist
www.eukonomist.com
Bruxelles à la carte, 5 2009.