Nezadovoljstvo postojećim u pravilu je efikasni pokretač dragocjenih promjena. No u Hrvatskoj se, čini se, događa nešto drugo... - Studenti su dokazali kako znaju i mogu štrajkati, zaposleni i oni koji čekaju posao glasno su na dan sveca, zaštitnika radnika, ispovijedali svoje nezadovoljstvo. Zbog globalne krize sve glasnije kukaju nad svojom sudbinom seljaci, a i milijunska populacija hrvatskih umirovljenika ne prestaje javno strahovati od sutrašnjice. Ukratko, gotovo da nema segmenta društva, uključivši i znatni dio poduzetništva, koji se ne svrstava među nezadovoljnike. I, što je još gore, među nezadovoljnike koji strahuju od onoga što bi im se sve lošega moglo dogoditi danas, a i sutra ih, uvjereni su, ne čeka ništa bolje. Samo teže i neugodnije.

O visokom kvocijentu loših očekivanja, kao rezultanti straha i nezadovoljstva u najmanju ruku koliko i realno neugodnih iskustava, svjedoči i istraživanje koje svakog mjeseca obavljaju stručnjaci naše nacionalne banke. Ono što taj posao čini osobito važnim jest činjenica da se njime, prema metodologiji i uz financijsku odnosno stručnu pomoć Europske komisije, dosta precizno testira psihološki status hrvatskih potrošača. Onih istih o kojima, bilo u ulozi neposrednog kupca na tržištu ili potencijalnog investitora i proizvođača robe i usluga, ovisi rast bruto domaćeg proizvoda. Evo što pokazuju podaci...

Dobri plivači u lošim uvjetima
Gospodarska se situacija u Hrvatskoj, smatra prosječni domaći potrošač, pogoršavala tijekom cijele prošle godine, a od prosinca se naovamo nastavila još uvjerljivije urušavati. Očekivanja, koja se u anketi protežu sve do kraja ožujka iduće godine, pesimističnija su nego što su bila ijednom od 1999. godine, otkako se istraživanje provodi.

Zanimljivo je također da procjena prosječnoga našeg potrošača kako nam ide sve gore seže još u vrijeme prije globalne krize. Njenim praskom negativna su očekivanja samo dobila na uvjerljivosti. I postala dominantna.

Istraživanje je, međutim, pokazalo još nekoliko zanimljivih obrata. Logično bi bilo očekivati, naime, da jednako kao što se globalna kriza preslikava na hrvatsku mikro gospodarsku scenu, da se i sve teža situacija u hrvatskom gospodarstvu uredno preslika na živote stanovnika. Potrošača. No, nije tako. Razina pesimizma naših potrošača kad je riječ o njihovoj sadašnjoj financijskoj situaciji, pa čak ona idućih mjeseci, visoka je, ali i manja nego što je njihova percepcija zbivanja u domaćem gospodarstvu. Očito, potrošač kad se ozbiljno zamisli još zasad svoju situaciju, koja nije laka, ipak ne doživljava toliko traumatičnom kao što je procjenjuje na razini države. Unatoč tome ili upravo zato, s većim oprezom negoli prije, razmišlja o trošenju vlastitog novca. Osobito kad je riječ o kupnji trajnijih dobara za kućanstvo. Ali zato u pogledu štednje mijenja svoja očekivanja. Dok je proteklih godina smatrao teško vjerojatnijim da će moći nešto uštedjeti, sada, unatoč tome što strahuje da bi mogao ostati bez posla, namjerava više štedjeti. I uštedjeti. Uostalom, kako nije samo riječ o ispraznim očekivanjima dokazuju i aktualna bankovna izvješća koja svjedoče o rastu štednih uloga.

Sterilizirajući amalgam
Ako domaći potrošač ima imalo snage i volje da potajno vjeruje kako njegov život (još) nije beznadno uzdrmao globalni pa i hrvatski bauk krize, tim bolje i za njega i za Vladu. To bi, naime, moglo značiti kako još ima ne samo egzistencijalno nužnih rezervi već i rezervi optimizma. Nužnog inputa svakog gospodarstva koje ima ambiciju da opstane. Umjesto da tu silnu sposobnost i volju za preživljavanjem podrži i usmjeri na obuzdavanje krize, Vlada se, prestrašena onim što se događa, od svega distancira. Ta joj se pogreška vraća u obliku masovnih nezadovoljstava i prijetnji socijalnom miru.

No, možda ni to nije najgore. Nezadovoljstvo postojećim u pravilu je efikasni pokretač dragocjenih promjena. Pomiješano, međutim, sa strahom i defetizmom postaje sterilizirajući amalgam koji akumuliranu energiju privremeno imobilizira, da bi je potom, najčešće, usmjerio na destrukciju. Ne u proizvodnju, ne u potrošnju i ne u razvoj. A upravo to se, postoje ozbiljne naznake, Hrvatskoj upravo događa.

Piše: Mirjana Popović
mjesečnik EUkonomist
www.eukonomist.com
Ekonomska (s)kretanja, 5 2009.