Utjeha u svemu jeste da Hrvatska, iako nije otvorila što je trebala, znade mjerila za zatvaranje, te mora nastaviti mijenama kao da se nije dogodilo dobrosusjedstvo. Možda Slovenija na kraju dobije poneki kvadrat mora ili nasipa no izgubiti će povjerenje, ugled u EU, podršku, pa i kredibilitet

Nakon što su hrvatski pregovori slavno torpedirani, Europska komisija našla se u neobranom grožđu. Ostvarenje “slovenskog nacionalnog interesa“ - ma što on bio jer u u ovoj lošoj promociji spina teško je razaznati što je zapravo slovenski nacionalni interes, a što stilska vježba prošle i vladajuće koalicije - ozbiljno je ugrozilo njen kredibilitet stoga što je, u najboljoj namjeri i kroz prizmu opće dobrobiti EU-27, propustila poglavlja s navodno spornom dokumentacijom.

Istodobno su Rehnu i ekipi izbačeni aduti poput dobrosusjedstva, regionalne suradnje, solidarnosti, odgovornosti, pridržavanja preuzetih obveza i danih obećanja, napredovanje prema vlastitim zaslugama i dosezima, dakle čitav set koji uredno očekuju od zapadnobalkanaca, stavljajući stalno pred njih  dobrosusjedstvo kao preduvjet napredovanja u integracijama.

Komisijin povjerenik za proširenje ima sve razloge za frustraciju. Radili su, složili okvirni raspored pregovora koji bi pratio objektivno moguć ritam hrvatske prilagodbe acquisu, teško se izborili za njega u okršaju s članicama koje su mislile kako je to trčanje pred rudo. Komisija je inaugurirala sustav mjerila smatrajući da će svako ispunjeno mjerilo značiti novi korak naprijed u integriranju.

No Komisijina strategija ne živi u idealnom svijetu pa sada cijela dobro sročena konstrukcija pada u vodu. Naime, mjerila su zadovoljena, no otvaranja/zatvaranja pregovora nema, i to radi bilaterale i suprotno svim odlukama Vijeća EU u kojima je i glas Slovenije. Princip napretka prema vlastitim zaslugama se dogodio, makar u pogledu napretka, ali je izostala nadoknada, njegovo priznanje.

Komisija je radila teško, tvrdo i vrlo detaljno, a cijelo je vrijeme u njen rad imala uvid svaka zainteresirana članica, no blokada se dogodila tek na zadnjoj instanci, na Vijeću EU, odnosno u zadnji tren kad je trebalo formalno potvrditi učinjeni rad. Blokadu provodi jedna zemlja, a nakon što dvostrani spor nije podmetnut EU kao njen vlastiti. Slovenska blokada, veto ili Pahorovo “crveno svjetlo“ legitimna su mjera, a Slovenija se njome koristi jer joj je na raspolaganju. Ostaje upitno koliko je ona opravdana i utemeljena u činjenicama.

Države-članice rijetko posežu za vetom, tek u najnužnijim situacijama. Najgrozniji primjer bezočne zloupotrebe veta dogodio se po izbijanju krize kravljeg ludila. Prijetnja javnom zdravlju koju je detektirala cijela EU osim moćnog lobija proizvođača govedine u Ujedinjenom Kraljevstvu, zabrinutog ne za ljude nego za profit, popraćena je zaštitnom mjerom zabrane izvoza britanske govedine da bi Velika Britanija na nju odgovorila vetom blokiravši kompletan rad EU. I danas se još umire od ljudske varijante te bolesti... i to ne samo na Otoku.

Veto su iskoristile i male članice. Naime, baltičke su zemlje bile nezadovoljne okvirom pregovora s Rusijom pa su ga dugo zaustavljale, što je možda potaknulo osjećaj nacionalnog ponosa i spoznaju kako i mala zemlja, kad je dio većeg čopora s njegovim zaleđem, može nagaziti veliku. No, sve su to kratkotrajne mjere koje na kraju donose više štete negoli koristi.

Ova situacija, s uznapredovalim pregovorima Hrvatske u kojima je izostalo tehničko priznanje dosegnutog stupnja izraženo brojem otvorenih i zatvorenih poglavlja, potvrdila je koliko je zapravo proces proširenja neželjeno dijete EU. EU se sviđa pričati o proširenju, čak i raditi na njemu, no prvo je dijete koje je iz toga proizašlo i nevoljeno i neželjeno. Nema političke volje, ali ima politikantskih dvojbi. I kada se domaći uradak nekako obavi - nakon svih uvjeravanja EK da se moraju dogoditi i restrukturirana brodogradnja, i lupeži u sudnicama, i transparentne javne nabave, i statistika spremna na europske standarde, i fitosanitarne mjere u bliskom susjedstvu ideala - dogodi se dobrosusjedska blokada.

Zahtjevi Ljubljane nisu objavljeni sve do 19. prosinca navečer, kad su za njih konačno doznale i pogođene strane. Pregovaranje u dobroj vjeri značilo bi da zemlja-članica, još dok su dokumenti u EK, upozorava kako stvari nisu u redu budući da je i ulazak Hrvatske u EU proglasila svojim interesom.

Hrvatska ni dandanas pojma nema što se od nje očekuje, osim da odustane od zakona i saborskih odluka proglasivši ih nevažećim u budućem sudskom sporu/arbitraži ili da cijeli posao razgraničenja dovrši do ulaska u EU. Utjeha je u svemu tome da Hrvatska, iako nije otvorila što je trebala, zna mjerila za zatvaranje te mora nastaviti s mijenama kao da se nije dogodilo dobrosusjedstvo. Možda Slovenija na kraju dobije poneki kvadrat mora ili nasipa, no izgubit će povjerenje, ugled u EU, podršku, pa i kredibilitet. I nema tog spina po domoljubnoj dužnosti stavljenog u usta diplomatima ili novinarima koji je to kadar pokrpati!

Piše: Lada Stipić-Niseteo
mjesečnik EUkonomist
www.eukonomist.com
Bruxelles a la carte, 1 2009.