BRUXELLES À LA CARTE
Statistika letargije
Piše Lada Stipić-Niseteo
mjesečnik EUkonomist
www.eukonomist.com

a svega je 32 posto anketiranih hrvatskih građana dalo svoj glas za EU, što je manje od euroskeptičnih Britanaca. No, razlika je između Otoka i hrvatske kifle u tome da Britanci vuku itekako dobre novce od sudjelovanja u zajednici, dok je hrvatsko iskustvo teorijsko. Naravno, nema ničeg lošeg u tome da vodu za Downing Street 10 osigurava njemačka kompanija, ustvrdio je Tony Blair. Prosječni zbunjeni hrvatski čovjek će, istina, biti malo velikodušniji odgovarajući na upit hoće li imati koristi od EU, u što vjeruje 42 posto. A to bi pak trebalo imati vrlo konkretne veze s drugim statističkim paketom objavljenim ovih dana - o bruto društvenom proizvodu izraženom kroz realnu kupovnu moć stanovništva. Praksa je, pokazuje to Eurostatova tradicionalna predbožićna analiza, potvrdila da se članstvo u EU isplati - sve su nove članice iz godine u godinu sve bogatije i hvataju priključak sa starim društvom. Hrvatska, zemlja čiji se građani toliko hvale standardom, po brojkama je izjednačena s najsiromašnijom - naglasak je na riječi najsiromašniji! - članicom EU. Ona je negdje na polovici EU-prosjeka s Bugarskom i Rumunjskom, a njen je tempo rasta sporiji negoli u probitačnijem susjedstvu Mađarske i pogotovo Slovenije. Slovenija je toliko ubrzala da je po standardu preskočila neke stare članice, a slijedi je Češka.

Ne znaju što žele
Usporede li se podaci o bruto društvenom proizvodu i o sklonosti prema prednostima europskog okružja, te se dvije brojke - činjenice ili istine, prate ruku pod ruku u Irskoj. Ta je zemlja europsko čudo jer je za nepuno desetljeće od korisnika solidarne pomoći EU, a to je znala itekako dobro upotrijebiti, dostigla mjesto druge po bogatstvu članice Unije. Irska se nezadrživo približava neprijepornom Luksemburgu, malom Velikom vojvodstvu čijem neupitnom blagostanju doprinosi statistika jer ondje rade stvarajući vrijednost zaposlenici iz susjedstva - Belgije, Njemačke i Francuske.

Statistika je također izbacila podatak o kojemu u Hrvatskoj nerado govore jer je valjda zaboravljen na nekom papiru na kraju analiza. Upitani kreću li se stvari u zemlji po njihovom mišljenju u pravome smjeru, anketirani su u Hrvatskoj s "da" odgovorili sa zabrinjavajuće niskih 29 posto! Istina je da su u tolikoj mjeri pesimisti Luksemburžani te još veći od njih i oni najbogatiji iz članstva G8, Njemačka, Britanija i Francuska, no u svim tim zemljama imaju drukčije kriterije od građana Hrvatske. K tome je kritičnost, izgleda, karakteristika u društvima s vrlo visokim dohotkom po glavi stanovnika... Predbožićni blues možda? Hrabri novi svijet srednje Europe i novih članica EU, za razliku od bogatih i od Hrvata, nestrpljivo čeka dolazeća vremena. Idemo u pravome smjeru, vjeruje 57 posto Rumunja - njihova je prvosiječanjska destinacija EU - i 57 posto Litvanaca te 56 posto Slovenaca.

A da građani Hrvatske zaista nisu načistu što ih čeka i što zapravo hoće pokazuje još jedan Eurobarometar. U zemlji u kojoj samo svaki treći građanin gaji pomalo optimizma, svaki četvrti misli da se članstvo u EU isplati i njima i njihovoj zemlji, a polovica istodobno tvrdi kako je članstvo u EU korisno, dobro i poželjno, čak 58 posto anketranih otkriva jako povoljnu ulogu EU u politici zapošljavanja! Više od EU-25 prosjeka! Tim je istim euroskepticima itekako vidljiv pozitivan utjecaj EU na zapošljavanje (81 %), oni se radi boljeg života zalažu za fleksibilnije radne ugovore koji bi omogućili stvaranje novih radnih mjesta (83 %). To je pravo malo čudo aplicirane socijalne svijesti u usporedbi s Francuzima, naročito njihovom mlađom generacijom koja je koncept olabavljivanja sustava doživotnog radnog mjesta u ime više stope uposlenosti odbacila štrajkovima i, doslovno, izlaskom na barikade.

Kako se pokrenuti
Zemlja euroskeptika i građana čija većina ne vidi dobre perspektive u budućnosti jer smjer kojim se zajednica kreće nije obećavajuči istodobno ima 82 posto onih koji su uvjereni da će zadržati svoj posao u dolazećim mjesecima, mada za to ne bi stavili ruku u vatru upita li ih se za dvogodišnju perspektivu. U državi građana osvjedočenih pesimista, i to sa stopom nezaposlenosti dvostruko višom od EU-prosjeka, upitanih kako na skali od nula do deset ocjenuju svoje šanse za novo zaposlenje izgube li staro daju šansama šesticu, između ekstrema Danske od 8,1 i fatalizma Portugala s minus (!) 5,2. Zbunjujuće i kontradiktorne brojke kristalno su jasan indikator stanja u društvu. Hrvati objektivno imaju nade, ali je subjektivno ne vide.

Oni bi u EU, no to ne žele priznati jer su dosad dobivali previše košarica. Oni vjeruju, ali samo vjeruju, da im je dobro, što demantira dramatično smanjena količina ispaljenih božićnih i novogodišnjih petardi jer novce trebaju za pametnije stvari od buke i dima - recimo za vraćanje dugova s kreditnih kartica. Oni se nadaju da će zadržati posao jer je 17-postotna nezaposlenost negdje drugdje i kod drugih. Statistika možda jest netočan ishod točnih podataka, ali u slučaju Hrvatske dijagnosticira jedno - njeni su građani u stanju duboke letargije. Kako ih pokrenuti a da se pomaci vide na rezultatima statistike kao odrazu trendova u zajednici, a ne samo na naslovnicama izvještaja s političkih skupova?