BRUXELLES À LA CARTE
Sramota sporosti
Piše Lada Stipić-Niseteo
mjesečnik EUkonomist
www.eukonomist.com
Sporo ili putnom brzinom? Brzo zasigurno nije. Dvije godine nakon otvaranja pregovora Hrvatska je na točki u kojoj nitko ništa ne zna, a možda i neće. Podsjećanja radi, dvije godine i deset mjeseci trajalo je razdoblje od otvaranja do zatvaranja pregovora za zakašnjele u prošlom krugu proširenja, četiri godine i devet mjeseci utrošila je najveća skupina, s tim da je EU u hodu učila kako i što pregovarati pa su zato de-mečiarizirana Slovačka, Malta i dvije baltičke zemlje lako uskočile u kompoziciju
Sporost je u ovom trenutku ipak više sramota EU negoli Hrvatske - svaki izgubljeni dan i tjedan erodira kredibilitet osnovnih principa na kojima počiva Unija
Uz nešto požurivanja sa strane i uvjeravanja kako se ipak trebaju natezati, četiri godine i deset mjeseci u taj su proces utrošile “sporaći“ Bugarska i Rumunjska. Za razliku od Hrvatske, cijelo je to društvo iz srednje Europe startalo s točke bez statusa funkcionirajućih tržišnih ekonomija. Ovaj se put od EU već pretpostavljalo da zna o čemu će i kako pregovarati. Javnost je, istina, uglavnom sricala onu jednu jedinu rečenicu unesenu u zadnji trenutak telefonskim razgovorom povjerenika i glavne haške tužiteljice. Haag je ispao važniji od ekonomije. U biti i jest jer ekonomija nema šanse dok nije bio odrađen domaći rad pune suradnje s kaznenim sudom. Hrvatska ne leži na strateškim rezervama plina ili nafte ili na strateškim opskrbnim pravcima, a i nije trebala Njemačkoj kao Poljska.Prokleti tajmingNitko se potom nije pozabavio računicom koliko košta kašnjenje. Hrvatska ostvaruje niži rast nego što bi objektivno mogla da je članica zajednice. Tri posto godišnje bruto društvenog proizvoda (BDP) razlike u rastu članica EU i onih u čekaonici zamjetna je svota. Hrvatska je spoznala kako je dohodak po glavi stanovnika niži na njenom terenu, dobrostojećoj u vlastitim očima za razliku od najsiromašnijih novih članica, s izuzetkom Bugarske i Rumunjske. Ne treba pitati statistiku, dovoljno je pogledati automobile turista. Nadalje, iznosi potpore članicama zamjetno su viši od onih pretpristupne pomoći. Gubici se mjere milijardama eura.Pregovori su nakon dvije godine došli do završenog screeninga, s tim da u vrijeme zaključenja ovog broja Eukonomista Radna skupina za proširenje Vijeća EU još nije na dnevni red stavila dva zadnja Komisijina izvještaja - o vanjskoj politici (otvaranje pregovora očekuje se do kraja godine, ne bude li novih veselih iznenađenja) i, naravno, o notornom pravosuđu. EU primjenjuje jednaku taktiku kakvu je aplicirala i kod screeninga pravosuđa.Starta se kasnije kako bi stanje bilo bolje i predizborno okupiranom Zagrebu dalo još malo vremena da proganjanje korumpiranih dužnosnika okruni suđenjem ili presudom, ili se odluči na neki nužan rez u pravosuđu. Problem je zaista taj prokleti tajming, ne smije biti prerano da ljudi ne zaborave kako u zadnjim mjesecima vladanja europski poduzetno vlada Vlada. Na poduzetnom Vijeću marinira se još pet poglavlja, bez čega nema njihovog otvaranja. K tome je sporovozno Vijeće toliko neefikasno u sakupljanu svih 27 glasova za bilo koju odluku pa, eto, nikako ne uspijeva konstruirati jedno tako jednostavno poglavlje kao što je 13. Ribarstvo. Nije teško otkriti koja je državna administracija toliko zauzeta pripremama za predsjedanje EU - te vlastitim predizbornim kampanjama i načinima kako zaobići tako prozaičnu stvar kao što je međunarodno pravo mora - da nije imala vremena ni za to, a ni za evaluaciju ispunjenog mjerila integriranog nadzora granica za poglavlje 24. Pravda, sloboda i sigurnost.Bez političke voljeGlede mjerila Hrvatska ih je dobila dvadesetak za otvaranje i preko 30 za zatvaranje. Ulaskom veličanstvenog pravosuđa na raster stanja pregovora, s navodno još tri preduvjeta za otvaranje, stvari će se dramatično iskomplicirati.Problem je s pregovorima to što nema političke volje. Svi će, naravno, reći kako nije u redu da je Hrvatska vani, a Rumunjska unutra “jer su neusporedive“. No, Rumunjska je primljena s teretom korupcije zbog kojega će plaćati Hrvatska - ruku nasrce u njezinu korist jer je to jedini način da se s dnevnog reda skine tu pošast ili makar smanji do granice pristojnosti. Zato što nema političke volje da se EU dalje širi svi su nekako opušteni i svima je do laganice. Pa i Hrvatskoj. Budući da su sve reforme nepopularne, pogotovo kad daju dugoročne rezultate, predizborna godina uzela je danak unatoč premijerovoj tvrdnji o prihvaćanju natprosječno velikog broja novih zakona.Čekajući Srbiju?Možda ima istine i u tezi po kojoj je Hrvatska za svoj početak približavanja čekala uhićenje Gotovine, a sada mora čekati da Mladić stigne u haški zatvor.
Da, svo to otezanje zaista daje argumentaciju zagovornicima scenarija kako Hrvatska mora čekati Srbiju, pa makoliko to koštalo. Španjolska je čekala Portugal, ali godinu dana. Hoće li Hrvatska u novom krugu proširenja, vođenom po novim mjerilima, potrošiti desetljeće samo zato što joj je eho sa splitske rive “ne damo naše generale“ poremetio povoljniji tajming upadanja u prošli vlak proširenja, umjesto čekanja da se sklopi kompozicija novog? Nakon dvije godine s nepunom polovicom načetih poglavlja i niti jednim čiji se sadržaj pregovara, može se samo zaključiti sljedeće - pregovori su spori. Nema izgleda za ubrzavanje dok se god ne sljube politička volja u zajednici 27 država, ali i mnogo više reformskih ambicija pretočenih u konkretne, a ne samo kozmetičke mijene u samoj Hrvatskoj.Sporost je u ovom trenutku ipak više sramota EU negoli Hrvatske - svaki izgubljeni dan i tjedan erodira kredibilitet osnovnih principa na kojima počiva Unija, i to ne samo u EU-čekaonici.


