U predizbornom nadmetanju jasno je samo jedno - dok političari osmišljavaju kakvo bi hrvatsko gospodarstvo trebalo biti, ono je već tu. Takvo kakvo jest, bez mnogo nade da bi se u idućih nekoliko godina išta bitno moglo promijeniti na bolje ...

Nikoga, baš nikoga od onih koji imaju i najmanju volju pratiti putanju kojom plovi naš gospodarski brod, jedan podatak nije mogao ostaviti ravnodušnim. Jednostavno ga nije smio ostaviti ravnodušnim, pretpostavimo li da ima iole smisla i logike u bilo čemu od onoga što nas okružuje. Riječ je, dakako, o našoj trgovini s drugim zemljama i o njenoj poraznoj bilanci, uvjerljivom svjedoku naše prepotencije i naše nemoći. Nemoći da svojom proizvodnjom pokrijemo potrošačke potrebe i želje te naivnog uvjerenja kako će se stvari, prije ili poslije, same od sebe riješiti. Neopisivo nalik bezbrižnoj lakoći s kojom tinejdžerica pegla netom pribavljene kartice.

U prvom ovogodišnjem tromjesečju, samo kao podsjetnik, potrošili bismo za uvoz 100 dolara, izvezli robe za 47 dolara i nekoliko centi. Neravnoteža u korist potrošnje rezultirala je, kao uostalom i tijekom svih proteklih godina, deficitom, ali ovaj put rekordnim. Od gotovo tri milijarde dolara. Ili gotovo 24 posto većim negoli u prošlogodišnjem prvom tromjesečju.

Ekonomski i politički optimisti reći će kako je riječ o samo tri mjeseca, a godina ih ima još devet, te da je toliki debalans nastao zbog još neizvezenih brodova, zbog pada cijene dolara, zbog pojeftinjenja nafte i plina na svjetskim burzama... I sve je to istina. Ali je istina i to da mi energente i uvozimo i izvozimo, pa kad gubimo na jednoj strani dobivamo na drugoj. Računice pokazuju i to da je u kunama, ako dakle i zanemarimo nesretni dolar, izvoz porastao za manje od 2,5 posto. Uvoz za 8 posto. I da je lani, također bez brodova, izvoz rastao po neusporedivo bržoj stopi.

Loš kraj, gori početak
Sve to, već i zbog toga što poslovnu godinu zaista ne čine tri mjeseca, možda i ne bi bio razlog za uzbunu da iz nacionalne banke nisu stigli preliminarni podaci o stanju na tekućem računu platne bilance. Prošla je godina, naime, već druga zaredom, a početak upućuje na to da će ova biti i treća, u kojoj se deficit platne bilance povećavao. I to takvom brzinom da smo uspjeli ostvariti još jedan neslavni rekord. Manjak na tekućem računu težak 2,6 milijardi eura.

Bilo bi neumjesno, kad ne bi bilo nužno, uspoređivati jednoznamenkaste stope gospodarskog rasta s dvoznamenkastim stopama rasta deficita. No, temelj je svakog, a osobito dobrog gospodarenja jasna spoznaja o prihodima i rashodima. Hrvatska pak stvarnost kazuje kako raste udio deficita na tekućem računu platne bilance u hrvatskome bruto domaćem proizvodu. Unatoč blagotvornom djelovanju što ga, tradicionalno, na platno-bilančne minuse čine usluge. Prije svega turističke. One, naime, ostvaruju suficit i njime pokrivaju golemi dio nepokrivenih rashoda. Ovaj put, međutim, sve manje i sve teže. Lani su pokrile jedva malo više od 68 posto minusa nastalog u robnoj razmjeni sa svijetom. I to je točka u kojoj se vraćamo na početak. Na gorku istinu o našem poslovanju s drugima, pa i sa samima sobom.

Zakašnjele ideje
Jedan od vodećih naših poduzetnika svojedobno je izjavio kako je uspio dobro poslovati “unatoč i usprkos ekonomskoj politici“. Zahvaljujući tome što se nije imala vremena njime baviti. I znatan broj uglednih ekonomskih analitičara sklon je tvrdnji kako su hrvatske stope gospodarskog rasta uglavnom rezultat nemirenja poduzetnika s propašću. Njihova silnog napora da, s državom iza sebe ili bez nje, što bolje odrade svoj posao. Obje te tvrdnje, ma koliko se lakonskima činile, upućuju na to da ekonomska politika kaska za potrebama gospodarstvenika. Prije svega onih koji, na stranome tržištu, s konkurencijom dnevno odmjeravaju svoje proizvodne mogućnosti.

Rezultat takvog samo-razvoja može se iščitati i iz podataka o našem izvozu. I uvozu. Toliko je čitljiv da su i političari spoznali kako moraju ozbiljnije negoli ikad zaigrati na kartu ekonomije. I tako, nadomak novih parlamentarnih izbora imamo ne jednu već nekoliko teorija o putevima budućega razvoja. Jedni vide razvoj samo pod okriljem Europske unije, drugi sve nade polažu u razvitak domaćih usluga, treći se zalažu za proizvodnju... I u tom predizbornom nadmetanju jasno je samo jedno - dok političari osmišljavaju kakvo bi hrvatsko gospodarstvo trebalo biti, ono je već tu. Takvo kakvo jest, bez mnogo nade da bi se u idućih nekoliko godina, koje nas dijele od priključenja zajednici razvijenih, išta bitno moglo promijeniti nabolje.