Ples sa zvijezdama
Piše Mirjana Popović
mjesečnik EUkonomist
www.eukonomist.com

Prezentacija biznisa kao vrhunske artističke kreacije te činjenica da su to spremni platiti i konzumirati Hrvati, više od svega govori o nečemu što kolokvijalno nazivamo poduzetničkom klimom

Heureka! U zagrebačkoj dvorani Lisinski - u kojoj koncertni majstori svoje slušatelje inače opijaju bravurama Haydna, Schuberta i Paganinija, zanosnim taktovima argentinskog tanga ili ushićuju vještinom kineskih cirkusanata - čudesnu je prigodu da svojim umijećem zadivi pučanstvo dobio i jedan biznismen. Iako se promotori tog događanja ne bi s takvom tvrdnjom složili, duboko sam uvjerena kako je manje važno tko je dotični čovjek. Neusporedivo je važnija činjenica da je jedan poslovni čovjek, menadžer koji je postao planetarno poznat isključivo po umijeću stvaranja profita, svrstan u red vrhunskih umjetnika. I da su organizatori procijenili kako će upravo takav artist, dakako uz uobičajenu marketinšku potporu, uspjeti pobuditi zanimanje slušatelja. Unatoč tome što ne zna ni pjevati, ni plesati, ni svirati, a ne posjeduje ni ijednu drugu popularnu zabavljačku vještinu. Osim govorenja o tome kako raditi.

Jedno i drugo, prezentacija biznisa kao vrhunske artističke kreacije te činjenica da su to spremni platiti i konzumirati Hrvati, više od svega govori o nečemu što kolokvijalno nazivamo poduzetničkom klimom. Govori kako je u hrvatskom gospodarstvenomu tkivu konačno razbuđen stvaralački nerv. I da je, napokon, postalo kristalno jasno kako poduzetnički probitak ne mora biti isključivo sramotni plod tajkunizacije već može biti rezultat znanja. Znanja o upravljanju idejama, ljudima i sredstvima. A ako je tako, onda se to može naučiti, pa je vrijedno truda, novca i uloženog vremena. I tek na točki te samospoznaje, na tome stupnju razvitka hrvatskoga poduzetničkog duha postaje zanimljivo, ali i važno, od koga to Hrvati žele učiti.

Veliki Učitelj
 Do jučer su to bili Irci, poneki Nijemac ili Englez, povremeno su nam poučne lekcije davali zvani i samozvani stručnjaci europskih i svjetskih financijskih i inih organizacija i institucija, ali sve se to najčešće zbivalo na oficijelnoj pa i diplomatskoj razini. Ovaj je put, međutim, upriličena predstava za znati-željni puk. I stoga je dolazak “legendarnog svjetskog menadžera“, “poslovnog gurua“, Velikog Učitelja ili ukratko Jacka Welcha, pouzdaniji od mnogih prethodnih testova kako smo odlučni stasati u društvo profita. Ma što to značilo. A znači, već sada su rasprave pokazale, da ništa nije jednoznačno. I da profit, osim visokog standarda i gospodarskog razvitka, svojim kreatorima, a preko njih i društvu, donosi i dvojbe. Kako uljuditi, učiniti mogućim nešto što mnogi smatraju nespojivim!? Kako postulat “gaziti u ime zarade“ pretvoriti u manje grubu manipulaciju ljudima i stvarima, pa i konkurentskim tvrtkama, a da se ni trenutka ne izgubi iz fokusa glavni cilj: što više profita za sebe i svoju kompaniju!? Dvojbe nisu od jučer, na njih su dnevno morali odgovarati i hrvatski poduzetnici, bili oni veliki ili mali, uspješni ili manje uspješni. Mnogi od njih su iščitali i udžbenički nauk prema kojemu svaki iole ambiciozniji menadžer mora barem jednom godišnje pročešljati svoju tvrtku. Cilj je utvrditi tko mu je jezgra od 20 posto najboljih kadrova, a tko skupina od 10 posto najlošijih. Ostalo je prosjek, dragocjen, ali manje zahtjevan.

Grubo ili nježno
Najbolji, naime, zaslužuju poseban, dodatno stimulativni tretman, a najlošiji otkaz. I jedno je i drugo, međutim, prije svega test za vodećeg menadžera. Test koji je Jack Welch dvadeset godina, koliko je proveo na čelu CEO General Electrica, prema svemu sudeći polagao s odličnim. O čemu je, kad je mjesto morao prepustiti drugima, pisao knjige, a sada i osobno poučava one koji to žele čuti. Unatoč tome što je riječ o iskustvima iz razvijene Amerike. I tu i tamo, naime, novac jednako šušti, dobru je stolicu jednako teško oblikovati i prodati, a zaposleni podjednako teško proživljavaju otkaz. A istodobno su najdragocjeniji resurs.

Kako to učiniti, kako reći Jacku Welchu “Ne trebam te više!“ stvar je osobnog, menadžerskog stila, ali i škole u kojoj postoje pravila. U razvijenim je zemljama, pa i u Americi, pomno razrađen postupak uručivanja otkaza. Općepoznate su i pažljivo odabrane sintagme koje se tom prigodom rabe i svim se silama nastoji dojučerašnjeg zaposlenika, ma bio on i najbeznačajniji, ne pretvoriti u ogorčenog protivnika. Mogao bi se jednoga dana, čudni su putevi poduzetnički, na glavna vrata vratiti kao opaki konkurent. U Hrvatskoj je stil odabir poslodavca. On još koleba između uvreda kojima gubitnike jednako grubo tjera iz tvrtke i iz Najslabije karike te oproštajnih poljubaca s kakvima ih je ispraćala u Plesu sa zvijezdama. Može li joj Veliki Mag pomoći pri izboru? Ne može!