U svom nas vizionarskom zanosu Vlada uvjerava kako se u našem poduzetništvu ostvaruju “ideje i snovi” i da nam ono, uz državnu potporu i poticaje, “može pružiti sreću i zadovoljstvo”

Hrvatska je sretna zemlja! Sve donedavno bila bi ugodno iznenađena da su joj vladajuća politička i ekonomska elita ponudile jednu strategiju, a sada će ih imati dvije. No, kako sada stvari stoje, moglo bi se dogoditi da joj stranački neimari, u predizbornom zanosu, ponude i pokoju više. Kako se, naime, približava izborna 2007. tako u redovima aktualne vlasti, ali i konkurenata, jačaju interni pritisci da se potencijalnim biračima ponudi jamstvo vlastite izvrsnosti. Politički ambiciozniji idu i dalje! “Izvrsnost mora postati prepoznatljiv hrvatski znak, hrvatski trend!”, poučavaju domaći populus. Uvjereni kako se toga bez njih sasvim sigurno ne bi sjetio nijedan poduzetnik, a ponajmanje onaj do kojega je ovoj državi najviše stalo. Izvoznik! Da se, naime, sjetio kako je tajna uspjeha samo u tome da se bude “izvrstan”, vjerojatno bi i trgovinska bilanca s inozemstvom bila drukčija, pa bi i cijela Hrvatska danas manje strahovala od dužničke krize.

Politička elita i inače je zaključila kako mora, ako žele da ih povede u Europu, poučiti poduzetnike tko su i što su. Tako su jesenas, na radost i odobravanje opatijske kreme hrvatskih ekonomista, poduzetnici doznali da su avanturisti pa ih je čak i premijer osobno pohvalio zbog toga. Svakako je vrijedno divljenja, naime, kad netko zbog avanture stavi na kocku svoj kapital, vrijeme, obiteljsku egzistenciju. No, vremena se mijenjaju pa je taj isti premijer nedavno predočio javnosti Vladin dokument (Strateški okvir za razvoj) u kojemu se poduzetnicima ponešto i zamjera. Prije svega to što su se mnogi u poslovne pothvate upustili “zbog egzistencijalne nužde, a ne zbog poticajne poslovne politike!”. Biti poduzetnik, pojašnjava se onima koji bi trebali ponijeti gospodarski rast, ne znači (samo) imati firmu! Biti poduzetnik znači biti otvoren prema novome, voljeti novo i voljeti promjene... Bit je poduzetništva tako, prema spoznajama Vlade, evoluirala od “avanture” do “egzistencijalne nužde”, da bi se, napokon, u definiranju pojma došlo i do ključnih riječi: novo i voljeti.

Hrvatsko će gospodarstvo postati razvijeno i dijelom udružene Europe samo pod uvjetom, dakle, budu li poduzetnici “voljeli novo i voljeli promjene”. Dakako, u tom voljenju ne smiju, smatra Vlada, biti sami. “Hrvatska elita i javnost trebaju prigrliti poduzetništvo!”, izrijekom stoji u Strateškom okviru za razvoj 2006.-2013. Želeći biti još konkretniji i jasniji, državni stratezi pojašnjavaju: “Za razliku od u nas ukorijenjenog pogleda prema kojemu poduzetništvo razara socijalnu koheziju, jer afirmira težnju za profitom i povećava socijalne razlike, potrebno je prigrliti pogled prema kojemu poduzetništvo predstavlja ključnu komponentu socijalne kohezije.” U svom nas vizionarskom zanosu Vlada uvjerava kako se u našem poduzetništvu ostvaruju “ideje i snovi”. I kako nam ono, uz državnu potporu i poticaje, “može pružiti sreću i zadovoljstvo”!

I dok se aktualna vlast valja u svojoj romantici i u ružičastoj slici kojoj je strategija samo grubi okvir, iz radionice oporbe izlaze suhe brojke, obećanja i poneka prijetnja. Što se potonjega tiče, prijetnja se odnosi na poduzetnike koji su se ogriješili u privatizaciji te na one koji se danas, držeći radnike na minimalcu, kupaju u ekstraprofitu. Za razliku od Vlade, oporba očito dijeli poduzetnike na dobre i loše pa i obećanja razvrstava u te dvije skupine. Što se pak tiče brojaka, najglasnija su predizborna nadmetanja oko visine bruto domaćega proizvoda. Ako ova Vlada nudi rast po stopi do sedam posto, oporba spremno licitira više. Sve do devet posto. Odnosno, u prvim postizbornim godinama na Vladinu ponudu od pet i nešto posto oporbenjaci u prijedlogu strategije obećavaju najmanje šest posto. Bezrezervno se slažu u jednome: gospodarski rast temelj je ukupnog razvitka Hrvatske. Dakako, i u načelnim stajalištima da Hrvatska mora jednoga lijepog dana postati ravnopravna članica Europske unije, da mora biti zemlja uspješnih poduzetnika i sretnih ljudi te tako redom i tome slično. Tone fraza, dijagnoza i planova koji dosad, u sličnim prigodama, nisu obvezivala nikoga i ni na što.

Ovaj put, međutim, Hrvatskoj otkucava biološki sat. Ili će biti, kad odluka u Bruxellesu padne, spremna za Europu ili neće! Ili će pripremni radovi, a to podrazumijeva i odgovarajuće stope rasta, biti obavljeni ili neće. Stoga ni strategije ni izbori, bez obzira na uobičajene klišeje, ovaj put neće biti ono što su bivali prije. Iz jednostavnog razloga što to nije više samo meč povjerenja između hrvatskih birača i njihovih odabranika već je tu i sudac. Europska unija. I ako Hrvatska ima sreće, to bi mogla u svemu biti najveća.