Hrvatska, koja još nije pravno sankcionirala ni ratne profitere ni svoje tajkune, brzo je bogaćenje promovirala u općeprihvaćeni i poželjan pothvat. Tom obrascu ne mogu odoljeti ni državni djelatnici

Prosječni je hrvatski poduzetnik prije svega pragmatik. Odavno je usvojio mudrost zahvaljujući kojoj je opstao, a ona glasi: koga se ne može pobijediti, valja mu se, bez obzira na cijenu, pridružiti. Prevedeno na jezik biznisa to izgleda približno ovako: kad viši dužnosnik u ministarstvu, nimalo sofisticirano, odbije riješiti problem direktora tvrtke zato što ovaj “ne šije odijela po njegovoj mjeri”, onda bi se dotični gospodarstveni neimar najradije okrenuo i otišao ili potražio druga vrata na koja će pokucati. No, kako je sustav tako oblikovan da u pravilu nema tih drugih vrata, a otići znači ne dobiti posao ili dobiveni izgubiti, ne preostaje mu drugo doli doznati što državni dužnosnik “pod odijelom po njegovoj mjeri” točno podrazumijeva. I ispuniti želju.

Ta banalna skica za korupciju, dakako, nije izmišljena. U zemlji, u kojoj za iole ambiciozniji graditeljski investicijski projekt treba prikupiti više od četiri stotine potpisa ljudi pozicioniranih u vlasti i oko nje, apsolutno je nemoguće izbjeći potkupljivu točku. Osobito kad nečiji potpis omogućuje ili koči realizaciju posla čija se vrijednost mjeri stotinama tisuća, pa i milijunima eura.

Raširena korupcija

Hrvatska, koja još nije pravno sankcionirala ni ratne profitere ni svoje tajkune, brzo je bogaćenje promovirala u općeprihvaćeni i poželjan pothvat. Tom obrascu ne mogu odoljeti ni državni djelatnici pa i cijene “potpisa” rastu. Odavno je zaboravljeno vrijeme kada su akteri bili zadovoljni s dobrom večerom ili stvarnim odijelom šivenim po mjeri. Danas takve “zahvalnice” jedva da imaju simboličan predznak ili su pak rezervirane za državne djelatnike pri samome dnu hijerarhijske ljestvice.

O neposrednim posljedicama takve mikroklime svjedoči i istraživanje Austrijskog ureda za vanjsku trgovinu i GFK Hrvatska. Čak 74 posto poduzetnika iz te zemlje koji posluju u Hrvatskoj, a po brojnosti predvode među stranim investitorima u našoj zemlji, ima problema s rastućom birokratizacijom državne uprave. Neučinkovit pravni sustav na drugom je mjestu među poslovnim preprekama, a na trećemu je, kao rezultanta prva dva, veoma raširena korupcija.

Vijest da je u posljednjim danima lipnja Hrvatska dobila od Švedske međunarodne razvojne agencije (SIDA) oko 1,17 milijuna USD za reformu javne uprave, poduzetnike puni nadom. Vjerojatno u jednakoj mjeri kao i strepnjom koja nužno prati svaku reformu koja kida ustaljene veze, odnosno mijenja uvjete poslovanja. Dobiveni je novac, naime, Hrvatska dužna iskoristiti za “stvarnu reformu državne uprave”, kako je to definirano pri potpisu ugovora o darovnici.

Mršav i zao

To znači prije svega promjenu sustava plaća, umjesto dosadašnjeg modela prema radnom mjestu u budućnosti bi se honorirale “osobne zasluge i rezultati rada”. Računa se i na depolitizaciju i racionalizaciju državne uprave. “Na plaće državnih službenika i javnih službi danas odlazi 24 posto državnog proračuna, odnosno 24,2 milijarde kuna”, požalio se dužnosnicima Svjetske banke, čijim smo posredovanjem dobili novac od Šveđana, hrvatski ministar financija. Nakon reforme bi trebalo biti manje zaposlenih, ali bi oni bili učinkovitiji, bolje plaćeni i, računa se, manje skloni podlijeganju opasnome mamcu mita i korupcije.

Nijedna zemlja na svijetu, bez obzira na model koji je primijenila, nije uspjela dobiti bitku protiv birokratizacije državne uprave pa ni protiv nelegalnog unovčavanja monopolske pozicije svojih djelatnika. “Službenici mogu varirati od onih ‘mršav i zao’ do onih ‘debeo i zao’”, tvrdi ekspert Svjetske banke S. Rose Ackerman. Bolja plaća smanjuje vrijednost mita, ali ga visoka plaća može i povećati. Izgubi li se, naime, radno mjesto zbog mita, rizik je veći pa je i usluga skuplja. Unatoč tome, iskustva mnogih zemalja (Indija, Gana, Novi Zeland, Koreja itd.) svjedoče da i u državnim sustavima djeluje, u poduzetništvu davno provjereno: dobra plaća za dobar rad. I kazna za loš. Mrkva i batina. No, da bi se oživotvorila ta naoko jednostavna jednadžba, treba i novca i vremena. I dobre volje državnih struktura da same sebe otpuštaju i kažnjavaju i, što je najteže, mijenjaju.