Platforma smještena tridesetak nautičkih milja zapadno od Pule postala je predmet najnovijeg okršaja diplomatskim notama. Budući da je Ini produžena koncesija, oštećenom se osjetila slovenska strana i zakotrljala novu priču o varijantama dobrosusjedstva. Reakcija ne sadrži ni slova argumentacije utemeljene u nekakvom tamo međuarodnom pravu, ali Slovenija ima sve izglede dobiti ono što je tražila. Ona je na poziciji jačega jer joj zaleđe drži 26 zemalja koje se ni po koju cijenu ne žele očitovati, a sutra bi im se zauzimanje stava moglo razbiti o glavu u nekoj drugoj situaciji. Umjetnost življenja u EU je i umjetnost trgovanja, usluge se naplaćuju kao u svakoj složnoj obitelji, a dugovanja se prebijaju na neočekivanim stranama. Tko lekciju bolje nauči, više će tržiti.

 U ovoj priči slovo međunarodnog prava - a njime se načelno rukovodi i EU - nema nikakvog značaja. Susjedi ste, dogovorite se u najboljem duhu dobrosusjedstva i u skladu s europskim principima, očituju se oni s vrhova. Plava boja korica Konvencije je u ovome kontekstu slabija od plave boje korica slovenske knjige o pograničnim neriješenim pitanjima s Hrvatskom. Još jedna potvrda da se članstvo u EU isplati jer su svi koji su u klubu a priori u pravu, pogotovo kad nisu. Svaka je godina zakašnjenja ulaska godina gubitaka. Ne samo u novcu, recimo one milijarde eura godišnje koliko bi se više slijevalo u hrvatsku blagajnu, ne samo kroz sustavni razvoj u skladu s europskim koji bi katalizirao domaće procese i razdrmao spavače po županijama, ne samo kroz činjenicu da bi članstvo u EU značilo i da je dostignuta određena razina europeizacije u smislu zdrave hrane, pravne države, sigurnosti prometa u tunelima, kvalitete namirnica, zaštite potrošača, ekologije...

Punom parom naprijed
Naime, sutra se zaista može dogoditi da se ulaznica za EU kupuje i pristankom da Slovenija dobije pravo glasa za bilo koju odluku vezanu uz hrvatski dio Jadrana, recimo da odlučuje o iznajmljivanju Palagruže. Sve ovo pod uvjetom da ekipa na vlasti procijeni gdje leži manja šteta, a gdje veća korist. Radi toga je svojedobno žrtvovan koncept zaštite Jadrana i gospodarski je pojas razvodnjen hibridom. A more, takvo kakvo jest, nije zaštićeno ni papirima: na karti Europe jedini dio Sredozemlja nepokriven nekakvim institucionalnim oblikom suradnje na zaštiti baš je istočna obala Jadrana! Slovenci ne protestiraju niti, kao odgovorna strana u EU, ništa ne čine kako bi se uklonila ta anomalija u EU-papirima.

Ovo je godina otvaranja pregovaračkih poglavlja, očekuje se otvaranje većine, za jedno je već zadovoljen preduvjet - mjerilo ili benchmark - i obje strane se zaista svojski trude održati ritam koji su na samome kraju prošle godine nametnuli Finci. “Naložio sam svojim službama punom parom naprijed“, informirao je nekidan povjerenik za proširenje. To znači da će Komisijine ekipe sve manje sjediti na nacrtima izvještaja o screeningu - obećano je da će do proljeća gotovo sva poglavlja biti obrađena i izvještaji skupa s preporukama kako nastaviti pregovore predani Vijeću. Vijeće se dosad nije iskazalo brzinom, dijelom i stoga što je moralo raspetljavati dvotračne dileme. Prvo, kako održati u procesu Tursku, ali i interese nekih članica i, drugo, kako nastaviti proširenje bez ponavljanja grešaka učinjenih u pristupanju Bugarske i Rumunjske. Vijeće može biti zaštopano i “tehnicitetima“, recimo da Slovenci ne nađu vremena očitovati se sve dok Zagreb ne učini nekakav ustupak.

Samo pod pritiskom
Olli Rehn je veoma jasno i ne jednom upozorio kako reforme ne smiju bit taoci predizborne kampanje - a svi su izgledi da će se to i dogoditi. Ekipa koju su izabrali građani Hrvatske da zemlju učini boljim mjestom zasad se pokazala spremnom samo kad je guraju i ponekad doslovno ucjenjuju. Glavni borac protiv korupcije, fenomena o kojemu stižu sve pogubniji iskazi običnih građana, nije poslovodstvo Hrvatske, znači Vlada, nego EU-institucije. Slomi li Hrvatska tu “pošast“ - kako je opisuju u TI - to se neće dogoditi zbog intenzivnih napora vlasti nego zato jer su Zagreb primorali. Izborna godina iznjedrila je naprasno i kampanju za pojačavanje izvoza, patetičnu i punu praznoga hoda. S druge strane nije baš bilo nekakvih vidljivih pokušaja hrvatske diplomacije da europsku Komisiju uvjeri u ispunjavanje obećanja vezanog uz Paneuropsku dijagonalnu kumulaciju podrijetla roba koja bi mogla značajnije potaknuti izvoz.

A za promjenu, umjesto natezanja, pisanja priopćenja i davanja obećanja, vlasti bi konačno morale početi ozbiljnije raditi bez da ih na akcije tjeraju iz tzv. “Bruxellesa“. Ili će sve to biti ostavljeno za dogodine, možda i godinu kasnije, jer će puno vremena konzumirati raspodjela kolača vlasti. Ukratko rečeno, kraj idile.