Kad demografija zakuca na vrata - Europa je na kraju kruga započetog imenovanjem neprijatelja broj jedan, nezaposlenosti, i pri početku novoga u kojemu se neprijatelj broj jedan počinje ocrtavati kao manjak radnika

Prije desetljeća je nezaposlenost proglašena neprijateljem broj jedan u EU. Od tih se vremena štošta promijenilo do mjere da je ovih dana, nedugo nakon što je Europska komisija službeno inaugurirala koncept “plave karte“ za lakši i brži uvoz vrhunskih stručnjaka iz trećih zemalja, iz Danske stigla službena potvrda kako tamošnja ekonomija usporava radi manjka radne snage. U Danskoj su već izračunali da im je solidan godišnji rast od 3 posto BDP-a usporen na 2,2 posto s tendencijom daljnjeg pada te da će dogodine, ako je vjerovati prognozama OECD-a, okopniti do 1,4 posto i razine Italije.

Manjka ljudi, stručnjaka, profila koje uglavnom ne možemo naći u zemlji, a ako ih i nađemo ili dovabimo porezni sustav ne dopušta im primjerene plaće, troškovi su enormni. Stoga se obraćamo na druge adrese, u druge zemlje, izjavljuju domaćem tisku predstavnici tvrtki i njihovih udruženja. Tamošnja je gospodarska komora izračunala kako na tržištu rada ima prostora za zapošljavanje 75 tisuća plus radnika, ali njih nema. Izbor je ili smanjiti proizvodnju ili se seliti na druge adrese. Po iskoristivosti radne snage Danci su dosegli krajnje granice i nema više prostora za rast koji bi gurala stručna radna snaga. Sada na scenu stupa demografija.

Populisti protiv trendova
U starećoj Europi Danska nije izuzetak. Za desetljeće će u poslu i na tržištu rada biti četrdesetak tisuća radnika manje negoli danas, ali nema načina da ih se nadomjesti iz domaćih resursa, a postojeći će otići u mirovinu - i u Danskoj je, uzgred budi rečeno, pomaknuta granica stjecanja prava na umirovljenje prema 70-oj godini. Do sredine desetljeća u Danskoj će, jednako kao i u ostatku Europe, trećina stanovnika biti iz dobne kategorije 65 plus, a omjer radnika i onih koje njihov rad izdržava napredovat će ka jedan prema jedan.

S poreznim sustavom, niskom nezaposlenošću i starećim stanovništvom Danska još uvijek primjenjuje raspoloživa ograničenja za upošljavanje radnika iz novih EU-članica, a bila je i prva protiv Komisijinog koncepta “plave karte“ za ne-Europljane. Nije se protivila privreda, tvrtke su šutjele, glasne su bile samo neke političke stranke. Sve se to događa iz koalicijskih interesa, naime, premijeru i vladi u predvečerje izbora ruke su vezane zahtjevima partnera, populističke Narodne stranke bez koje vlada neće imati većinu za svoje odluke i zato, opet, plaća cijenu.  Danski slučaj upozorava na velike razlike između stranačke retorike i trendova u gospodarstvu. Uhu prosječnog Danca u njegovom sređenom socijalnom raju može dobro zvučati glazba populista koji pjevaju “nećemo strance“. No, vlasnici velikih tvrtki koji ne uspijevaju realizirati ugovore jer im manjka stručnih radnika tražit će drukčiju vrstu glazbe, onu koja traži izmjene u postojećoj praksi kako bi tvrtke mogle proizvoditi onoliko koliko tržište zahtijeva, a ne koliko im omogućuje radna snaga.  

Više rada, manje sigurnosti
Ovo je tek uvertira u dolazeće godine i desetljeća, s pravim problemima stareće Europe. Drugdje, istina, još ima dovoljno prostora za manevriranje - jedno je stopa nezaposlenosti od skoro 9 posto u Francuskoj, a drugo nizozemski plafon iskoristivosti ljudskih resursa s 3 posto radne snage izvan tržišta rada. Francuska tek mora krenuti stazom kojom su Danci uspješno prošli, ako se reforme tržišta rada ne zaustave na barikadama štrajkova, a onda i na pravim barikadama. Britanci su zbunjeni, sve praznine u njihovom gospodarstvu uspješno su i efikasno ispunili Poljaci ili Estonci, a broj domaćih na beneficijama raste do broja ljudstva užeg Londona. Socijalna Europa unesena je u slovo novog Sporazuma iz Lisabona, ali bježi iz prakse, istjerana demografijom. Vremena koja dolaze zahtijevat će više kvalitetnijeg rada i manje sigurnosti za radno mjesto, cjeloživotno učenje umjesto cjeloživotnog zajamčenog radnog mjesta, mirovinu u 67. umjesto u 57. godini. Europa je na kraju kruga započetog imenovanjem neprijatelja broj jedan, nezaposlenosti, i pri početku novoga u kojemu se neprijatelj broj jedan počinje ocrtavati kao manjak radnika, manjak mladosti, manjak fleksibilnosti, manjak kreativne energije i manjak adekvatnih zakona koji bi sve te boljke ublažili i učinili ih podnošljivima. Dio problema može se olakšati  transfuzijom, širim otvaranjem vrata za strane, neeuropske radnike, ali će se riješiti samo drastičnom mijenom u strategijama i praksama - s više djece i više radnika, više školovanja, specijalizacije, prilagođavanja.

Hoće li sve to biti izvedivo odlučit će ženski dio populacije brojem djece i radnim angažmanom. Formula preživljavanja budućnosti zasad je, naime, sljedeća - zaposlena majka s više djece. Izvedivo? Vrijeme će pokazati.