Bypass za državna posla
Piše Mirjana Popović
mjesečnik EUkonomist
www.eukonomist.com

Dobili smo naredbu da na zahtjeve za građevinsku dozvolu ne odgovaramo ni da ni ne, ali vam to ne smijem reći! Tu smo neobičnu misaonu konstrukciju čuli u Uredu državne uprave jedne od priobalnih hrvatskih županija.

U svakoj normalnoj komunikaciji poput “Hoćete li kupiti naše jabuke?“ ili “Koliko će trajati građevinski radovi?“ takva bi kontradiktorna izjava zvučala suludo. Moguće je da je bila nelogična i zaposleniku Službe za prostorno uređenje odgovarajućeg Ureda dotične Županije, ali je to vješto prikrio. Mnogo su ga, naime, više zbunjivala “nerazumna očekivanja ljudi od njihove Službe“. Čak i kad bi čelništvo Županije povuklo naredbu, glasno je razmišljao, a što “neće dok ne dobije mig iz Zagreba“, situacija na terenu ne bi bila mnogo bolja. Na izdavanju građevinskih dozvola, naime, rade ukupno četiri djelatnika. Kad bi, izračunao je, sva četvorica i prebacivali mjesečnu normu, za obradu dosad prispjelih zahtjeva trebalo bi im dvadesetak godina. Kako, valja pretpostaviti, život za to vrijeme ne bi stajao nego bi u ta dva desetljeća još mnogi poduzetnici i građani možda htjeli legalno, dakle uz sve potrebne papire, ponešto izgraditi, bila bi to utrka ne kornjače već posustalog puža i zeca.

Dramatičan raskorak

Zdravome bi razumu iz svega toga bilo blisko zaključiti kako je za rješenje problema građevinskih dozvola, pa i mnogih drugih nesporazuma građana s državom, dovoljno, pa i nužno, zaposliti u državnoj administraciji još ljudi. Još mnogo ljudi! Što više djelatnika, to manje zaostataka i manje problema. Ta bi se pogreška u logičnom zaključivanju, međutim, vrlo brzo nasukala na nezgodnoj činjenici da ni ta četvorica državnih djelatnika, zbog političke odluke, danas ne obavljaju svoj posao. I ne znaju kad će! I drugo, još važnije, jest da takvi primjeri svjedoče o akumulaciji neriješenih predmeta, o sve dramatičnijem raskoraku između života i mogućnosti državne administracije da odgovori njegovim zahtjevima.

Hrvatska u mnogo čemu jest iznimka. Jedva da, naprimjer, i postoji zemlja s njezinom civilizacijskom tradicijom, pa i stupnjem gospodarskog razvoja, u kojoj nerijetko građani imaju veću šansu umrijeti od starosti nego dočekati kraj sudskog procesa. A da su mnoge tvrtke umrle ne zato što su bile poslovno beznadne već zato što ih je stečajni postupak umorio, u Hrvatskoj postoji na stotine svjedočanstava. No, kad je u pitanju funkcioniranje državne administracije, tu je Lijepa naša umnogome (ipak) nalik drugim zemljama. Država, naime, nigdje ne uspijeva upravljati ljudskim resursima tako efikasno kao što to zna i može privatni sektor. Prije svega zato što svoje zaposlenike ne može plaćati tako dobro kao uspješni poduzetnik. Osim toga, politička i državna uprava još nisu otkrile tajnu stimulativnoga sustava mjerenja i nagrađivanja uspješnih te kažnjavanja svojih neuspješnih djelatnika. Svugdje, pa sve do institucija Europske unije, na djelu je više ili manje prikrivena uravnilovka. Sa svim svojim posljedicama.

Korupcija - učinkovita premosnica

Hrvatska, dakle, ima obje nevolje: i slabo plaćenu i loše stimuliranu državnu administraciju. I, slijedom stvari, državu s loše organiziranim poslovnim procesima. Tome valja pribrojati i slabu tehnološku i tehničku opremljenost te, kao nužnu posljedicu, negativnu selekciju kadrova. Slabo plaćene poslove najčešće prihvaćaju neambiciozni i manje sposobni kadrovi, oni koje ne zanima poduzetništvo, a ni ono njih. Ima, dakako, i mnogo iznimaka od toga pravila. I dobri, vrijedni stručnjaci rade u državnoj upravi. Međutim, oni su demotivirani, podcijenjeni te često u kušnji. Kakvoj, to je jedan uspješni menadžer, i sam zainteresiran za dobivanje građevinske dozvole za svoj poslovni objekt, sažeo u pitanje: “Zašto bi jedan sposoban arhitekt pristao raditi u državnoj upravi za plaću od pet tisuća kuna?“ Odgovor nije morao dugo nagađati.

Iako Hrvatska nije iznimka po tome što joj državna uprava po efikasnosti zaostaje za poduzetništvom, u nečemu pouzdano jest. Drukčija je po tome što joj je jaz između usluga državne administracije i potreba građana i poduzeća dramatično dubok. I postaje sve dublji. A korupcija joj je, dok valjani djelatnici čekaju naredbe “odozgo“, postala i ostala najučinkovitijom premosnicom.