Koliko je Hrvatska drukčija od drugih dokazuje i to što se hrvatska Vlada uvrijedila kad joj je MMF spočitnuo mogućnost da se posljedice kreditne krize, koja je uzdrmala razvijene zemlje, prevale i na nju. Kao svojevrsni odgovor donijela je odluku o novoj emisiji obveznica vrijednih 300 mil. eura ...

Nemojmo se zavaravati time da su predstojeći izbori samo stvar političkog prestiža! I da njihov ishod neće imati mnogo veze s ekonomijom. Istina je da je u nas poodavno prošlo vrijeme velikih političkih preokreta koji su nužno dovodili do ekonomskih. Istina je i da se ovaj put, a najvjerojatnije i na mnogim budućim parlamentarnim izborima, naši birači neće morati opredjeljivati između opcija s dijametralno suprotnim predznacima. Hrvatska je ekonomska, pa i politička budućnost, uz participaciju sviju relevantnih političkih stranaka manje ili više zadana konstanta.

Nitko, naime, ozbiljno ne dvoji o nužnosti pridruživanja Europskoj uniji. A to, po definiciji odnosa s Bruxellesom, znači unaprijed trasiran te brojnim dokumentima utvrđen i usklađen s visokim europskim normativima razvojni put. Tu, dakle, velikih promjena i iznenađenja ne bi smjelo biti. Bez obzira na stranačku boju budućih kreatora ekonomske politike u Hrvatskoj. Slijedom logike postavlja se pitanje: čemu onda uopće trud, svirači?! Zašto je i kome, osim šaci budućih reflektanata na privilegirane zastupničke mirovine te na počasne lože u vladi, važno tko će na ovim izborima pobijediti? I treba li se prikloniti mlakoj predizbornoj atmosferi koju ni najopakije smišljene stranačke predigre ne uspijevaju zagrijati? I koja čak i vješte političke analitičare tjera na špekulacije o mogućoj koaliciji najjačih hrvatskih stranaka te o tupljenju oštrice višestranačja. 
Greška u percepciji...
 To što su izborne šanse vodećih političkih protivnika prema anketama relativno ujednačene, pa i to što biračko tijelo ostavlja dojam nezainteresiranosti, dijelom je rezultat percepcije kako je sve zadano. Tome, dakako, pridonosi i predizborna retorika koja nudi uobičajene, univerzalne fraze: veći standard, više reda i radnih mjesta, brz razvitak, manje korupcije i tome slično. Konkretni su pak programi, kojima bi se bolji život i veća stopa gospodarskoga rasta u Hrvatskoj eventualno osigurali, ako i postoje, sačuvani su za posljednje predizborne krugove. U međuvremenu središnja, pa i imućnije lokalne vlasti investicijskim i drugim obećanjima te umrežavanjem interesnih lobija nastoje usmjeriti biračko tijelo prema svojim glasačkim kutijama.        

Sve to nije ništa neobično i ne izdvaja hrvatsku praksu od one u drugim, pa i razvijenim zemljama. Ono što je, međutim, za Hrvatsku opasno, to je uvjerenje kako smo mi i u ostalome poput drugih, pa i onih razvijenih. A nismo. Nedavno upozorenje Međunarodnog monetarnog fonda, naprimjer, kako će svjetska kreditna kriza natjerati mnoge zemlje i njihove vlade na štednju drugi su shvatili ozbiljno. Hrvatska nije. Unatoč tome što je zaduženija od mnogih, što joj je dug prema inozemstvu veći od 80 posto bruto domaćeg proizvoda i što svoj budući razvoj temelji na potrošnji i novome zaduživanju.

 ... i u koracima
Koliko je Hrvatska drukčija od drugih dokazuje i to što se hrvatska Vlada uvrijedila kad joj je MMF spočitnuo mogućnost da se posljedice kreditne krize, koja je uzdrmala razvijene zemlje, prevale i na nju. Kao svojevrsni odgovor donijela je odluku o novoj emisiji obveznica vrijednih 300 milijuna eura kojima, ponosno je naglasio hrvatski ministar financija, “neće povećati inozemnu zaduženost Hrvatske!“. Pritom je, dakako, prešućeno kako se zaduživanje države na domaćemu tržištu u pravilu kompenzira stranim kapitalom. Pozajmljenim, dakako.

Hrvatska je, zahvaljujući svojim vladama - prošlima, sadašnjoj, a lako moguće i budućoj - drukčija od mnogih drugih i po lažno utemeljenom optimizmu. Po uvjerenju kako se može, trajno trošeći više nego stvarajući, stići razvijene. I da su investicijski megaprojekti, poput mosta do Pelješca, pouzdan temelj za razvoj. Unatoč tome što se ne zna ni koliko će točno stajati, a kamoli kada bi se (i bi li se uopće) mogao ikada financijski isplatiti. I upravo je taj most stoga postao, čak i u nemaloj konkurenciji sličnih dubioznih infrastrukturnih projekata, sintagmom još jedne naše razvojne posebnosti. Samo dosadašnje ili i buduće, reći će nam izborni pobjednici. Odabranici birača koji izađu na izbore. I onih - koji ne izađu.

Piše: Mirjana Popović
mjesečnik EUkonomist
www.eukonomist.com
Ekonomska (s)kretanja, 2007.